Noć, ta predivna sonata tame
Zar nije predivna, sama
Razbacana među zvijezdama sazdanih u više nota.
Ponekad tjeram misli,
Samo da me zaobiđu
i nestanu putem zvjezdane prašine
da zaboravim govor
što bruji stotinama glasova u meni.
Želim se prepustiti sred magle
da me obavija sladnokrvnim užitkom njene taštine,
kroz skitnje stazama tame
jedva osvijetljene tinjajućim draguljima prosipanih nebom.
Što bih dala da sam okupana tamom
I barem jednom osjetim i zađem u taj sklad.
A svemir kad blijedi
jer dolazi njegovo rasulo,
zvijezde hrđaju kao staro željezo
i nestaju dolaskom zore.

Pišem pismo srcu svome,
žao mi je što nisam znala bolje.
Oprosti mi srce moje,
što sada krvare rane tvoje...
Ne ljuti se na me srce moje,
proći će patnje tvoje...
Oprosti meni srce maleno,
što sam urezala ime njegovo,
ne ljuti se srce slomljeno
što peče ime ponosno...
Oprosti njemu srce poraženo,
on ne zna što je propušteno.
Žao mi je srce rasplakano,
što je njegovo ime ukaljano...
Patnju ti je nanio,
ponos ti je slomio,
nas je povrijedio...
Nije znao cijenit ljubav danu,
onu predanu na srebrnom pladnju.
Iskoristio nas je jedan varalica,
lažljivac s puno lica...
Voli je moje tijelo,
ali ne i tebe tako malo, a vrelo...
Gledao nas je samo izvana,
samo pogledom praznim, poput zraka,
iskoristio je naklonost moju
i pogodio najbolniju točku...
...tvoju(moju)...

Moje su pjesme kao bez duše,u njima se neprestano kule ruše.Kule ljubavi,kule života.Osjećam da ni živjeti više nije divota.U svakoj pjesmi ponovo umrem kao da uvijek istim putem idem.Al neka me sjenka stalno prati,pitam se zašto na meni vrijeme trati.Nije to obična sjenka,sada znam ona čeka,strpljivo čeka pjesme da joj dam.Ona se hrani ljudskom boli,ona pije suze pune soli.Večeras će dobiti još jedan krik,sasvim tih;"U svoje sam pjesme ugradila sebe.Očaja su pune,ali nisu za tebe.Svaka je pjesma dio mene,pero uzmem čim mi suza krene.Dok spavam,ti mi dušu kradeš,samo za to hrabrosti imadeš.Ostavi me na miru,vrati mi snove,žalim biti sama,tražiti suze nove..."

Jedan je poLjubac dovoLjan,
da oživi me
Jedna je laž dovoLjna,
da ubije me.

Sve je najednom toLiko stvarno.,.
Tek sam se probudiLa,
a čini mi se ko da je ovo početak noćne more.

U mojoj si gLavi samo ti,
ovaj mi se svijet ruši.,.

Znam, voLiš me,
aLi naši su putevi
daleko jedan od drugog.

MoLiš me da te pustim,
ali ne mogu!
ne mogu te izbaciti iz sebe!
Osjećam se ko da se
raspadam,
bez tebe.
ko da nestajem,
odLazim na neko daLeko mjesto.

Moliš me da te pustim!
Voliš me, aL mi nedaš do sebe.
Ne mogu više ovako.

Tek sam se probudiLa,
a čini se ko da je ovo početak noće more.

Opet sjedim tako sama,
okružena gLasovima..
Sjedim sama u mraku
s jednom mišLju...
MišLju na tebe.

ProkLinjem tvoje ime,
jer ono je krivo za sve moje nesreće
Za moje suze...
za ovu boL koja prožima moje tijeLo

Opet sjedim tako sama,
s osjećajem ispraznosti...
u meni bukti ta Ljubav,
ta ljubav koja nije moguća,
koja me razara...
ubija svakim danom sve jače..

...jer,
VoLim svim srcem nekog,
tko tu Ljubav ne zasLužuje,
nekog tko se poigrava njome...
nekog tko ju odbacuje i
uzima natrag kad poželi...

Opet sjedim tako sama,
okružena gLasovima...
Sjedim sama u mraku
s jednom mišlju...
MišLju na tebe.

Došao je trenutak,
kada sam ponosno mogLa viknut
gotovo je!
zaboravih te!

..
I tako sam sretna živjeLa,
ponovo disaLa,
ponovo se osjećaLa sLobodnom...
bez onog tereta,
kojeg sam tako dugo nosiLa.,.

ALi,došao je dan
kada smo se igrom sudbine,
našLi u istoj prostoriji,
sa istim Ljudima,
istom gLazbom.,.

.,.

ZasviraLa je NAŠA PJESMA
i meni su se vratiLa..
sva on boLna sjećanja.,.

.,.tako prokLeto boLna.,.

PjevaLa sam riječi te pjesme,
naše pjesme.,.
i osvrnuLa se ,
da se uvjerim da te nema.
ALi bio si tamo,
stajao i gLedao me.,.
gLedao kako pjevam
naše riječi,
kako opet u sebi,
proživLjavam sve ono
što smo prošLi zajedno,
nekada.

Vidim suzu,
i tako mi je žao,
što sam je zamjetiLa.,.
jer si opet uspio
probudit u meni svaki osjećaj,
koji sam biLa potisnuLa,
duboko u sebe,
..
kojeg je biLo tako teško pronaći.

Zašto si opet vratio vrijeme?
Zašto si dopustio da moje srce,
ponovo onako
divLje zakuca.
..kao nekad..

Zašto si dopustio,
da se opet sjetim svega
i da opet
žudim za izgubLjenim.

da te opet voLim,
..kao nekad..

Voljet ću te zauvijek,
znam da hoću...
Čujem sjene i glasove neke kako mi to govore noću...

I kad svega nestane,
kad samo tuga ostane,
sjetit' će se nebo i rijeke neke koliko smo toga prošli...

Pričat' će cvijeće o danima sreće,
pričat' će noći kako je tako suđeno svima,
kako je kraj jednom morao doći...

Šapati naši negdje u daljini
govorit' ce prijateljici tišini...

Doći će druga djeca,
sjest' će na naša mjesta,
donijet' će ljubav i poljupce neke
bas kao i ti i ja u onim trenucima sreće...

Ne mogu te pogledati nocas
dok prolazis ti pored mene,
jer uznemirice srce moje
tvoje oci ne zaboravljene.....

Tad mrzila bih samu sebe
sto ljubav prema tebi jos ne umire,
dusu obuzima i ubija je
sto plamti u meni kao i prije.......

Plasim se da necu zaboraviti ne,
osmjeh i oci tvoje ne zaboravne
nove ljubavi ne primjetiti sve,
jer pamtim samo tvoje zagrljaje.....

Strah me od topline ljubavi nove,
da ne ugase zelje i snove moje
u kojima sami smo zauvjek mi
moja prava,jedina ljubavi.....

Jer kopije izbljede i zaborave se
mislima ne lutaju tako cesto zar ne,
jer dusu i tjelo samo grijat ce
tvoje oci ,tako vatrene....

Osmjeh tvoj jos dusi je drag,
ko nekad kad presao bi moj prag
srce od srece preskakalo bi,
da volim te ja znali bi svi.....

A da li znas,il' slutis li ti
da ljubav nasu smo izdali,
jer ona nema svoj kraj
mi nismo izgovorili posljednje baj....

Ne zelim ti pokvariti srecu tu
u ljubavi sto djelis i cuvas za nju,
vec srecu zelim i tebi i njoj
poljupcima vasim da nezna se broj.....

A da sanjam te jos i zelim ja,
volim ko prije i ne zaboravljam te
kazem ti sad po prvi put,
al' na zalost moju sad uzalud.....

"

Gledala sam u tvoje oci i trazila u njima srecu..
I rekla sebi da nikada vise tako jako
NIKOGA voljeti NECU..
Kada sam te jucer srela sa drugom bio si TI..
Sapnula bi ti da sam smjela
"Zar tako LJUBAVI..??"
Samo sam tiho prosla i gledala u negdje pravo..
A ti gledas u mene i tiho rece "ZDRAVO"
Suteci bez i jedne rijeci prosla sam kraj vas..
I tiho u dusi sjecala se NaS

Razmišljao je… Samo je razmišljao i osjećao kako mu kamenje obuzima srce.
Nije više mogao… Ustao se i krenuo kući. Sve je bilo isto kao i prije, samo je već bio duboki mrak, a nebo su krasili oblaci i divan puni mjesec.
Stigao je kući. Otvorio je pažljivo bravu svoga stana i ušao unutra. Ruksak i gitaru je stavio dolje na pod. Otišao je u kupaonu, svukao odjeću sa sebe i ušao pod hladni tuš. Kapi su kapale po njemu jedna, pa još jedna, sve dok u potpunosti nije bio mokar. Osjećao se kao pokislo štene.
' Moram sutra otići do nje. Moram. ' rekao je, navukao odjeću na mokro i hladno tijelo, te legao u krevet.
Zatvorio je oči. Ponovo je razmišljao. Samo su mu se neke iste misli vrtjele glavom. Zatim začuje nečiji šapat.
' Paule… Paule… ' začuo je.
Otvorio je oči i odmah se ostao iz kreveta. Gledao je prema prozoru balkona koji je bio otvoren. Vjetar je zavijao kao da trpi tešku bol, kao da vrišti i nestaje. Zavjesa je bila nemirna kako ju je vjetar njihao. Oprezno je krenuo prema tom prozoru kako bi ga zatvorio.
Uza taj hladan vjetar, na svome ramenu osjetio je nečiju hladnu ruku. Smrzao se u tome trenutku. Polako se okrenuo i vidio djevu ispred sebe.
Izgledala je baš kao Nerry. Samo što joj je kosa padala preko lica i bila je sva krvava. Na prsima je imala ubodnu ranu i krv je curila po njezinoj bijeloj haljini i po parketu njegovog stana.
' Nerry ? ' uplašeno će on.
' Nerry ?! Znao sam da će ti on nauditi ! ' rekao je i uzeo obližnji rubac. Stavio joj je rubac na grudi i pritisnuo kako bi krv prestala curiti.
' Pazi… ' tiho je rekla djeva i samo nestala.
' Nerry… ' još jednom je nježno rekao, ali nje više nije bilo. Samo su na parketu ostale par kapljica tople crvene krvi.
Uhvatio se desnom rukom za čelo, ispustio rubac.
' Ja ludim… ' rekao je. Kleknuo je i s krvavim rupcem obrisao kapljice krvi.
Bacio je rubac u stranu i ponovo legao na krevet. Trnci su prolazili kroz njegovo tijelo i polako je nestajao. Polako mu se mračilo pred očima. Nije više osjećao krevet, niti išta. Samo je polako utonuo u misteriozni san.

... Upirući pogled u daljinu, mislila sam ... Vidjela sam njegov duh kako luta zajedno s pramenovima magle koji ga čine jednom običnom crnom sjenom.
Jesam li poludila, ili je to stvarnost... Opet on. Sve jasnije i jasnije ukazivao mi se pred očima, sve dok opet nisam pogledala u te jezive modre oči.
Osjetila sam miris njegove duge crne kose, uz toplinu njegovog daha.
Okrenula sam se. Samo sam nastavila hodati tom šumom, samo sam se klonila tog groznog bića... Čula sam korake u daljini kako se mješaju sa suhim lišćem
i plitkim blatom. Znala sam da je to opet on i da me prati i prati... Sve dok me opet ne pokuša obuzeti, tako nevino i tako polako.
Nisam pružila korak u brzinu, samo sam nastavila umjereno gacati po vlažnoj zemlji, obilazeći ogromno crno drveće. Nisam se bojala, nisam bježala, nisam
htjela da se opet nahrani mojim strahovima... Nisam. Samo sam vukla svoja lijepa sjećanja za sobom i plakala. Ponovo. Uz mutnu sliku mojih suza, pred očima mi se opet ukazala njegova sjena. Tako crna, a tako čista. Gledajući u njegove modre oči, molećivo sam rekla : ' Ajde. '
Slabost me zagrlila i pala sam na koljena. Osjetila sam njegove hladne ruke kako me drže i ne daju mi da se do kraja predam slabosti i tišini.
Gotovo... Ukazao mi se mrak, samo mrak i mutne slike oštrih grana kako zaklanjaju sivo, maglovito nebo.
U ušima su mi odzvanjale riječi dubokoga glasa : ' Drži se... Nedaj da te tama odvede. '
... Svjetlost Sunca milovala mi je obraze svojom blagom toplinom. Otvorila sam oči i ugledala jedno poznato lice. Vidjela sam kako mi to čudesno nježno biće pruža ruku. Trudila sam se prihvatiti je... Ne znam ni sama kako, ali uspjela sam. Njegova sila me vinula snažno u zrak i sasvim polako, uočavala sam da je to ustvari on ; moj najveći strah, moja najodvratnija sjena koja me stalno prati. Ali slika njega se nekako promjenila. Ona crna kosa boje tamnih sjena demona, postajala je svijetlija i mekša, a modre oči me nisu gledale više onako ozbiljno i mrzovoljno. Bio je to tako topao pogled koje me je pustio da nastavim dalje putovati niz veliki put života...

' ... Vidim svijet... Vidim! ' govorio je gledajući u svoje krvave dlanove. Bio je zatvoren u sobi, potpuno zaključan, potpuno sam. Iza tih bijelih izribanih vrata čulo se glasno udaranje i vrištanje ženskoga glasa : ' Marko otvori! Otvori, čuješ li me ?! ', no vrata su to sve čvrsto držala.
Ali ipak, nad tim snažnim i teškim udarcem, vrata su popustila i u sobi se našla mlada djevojka lijepog lica i plave kose. Gledala je u njega svojim plavim očima. On je drhtao, a njegovo blijedo lice bilo je krvavo. Duga crna kosa padala mu je preko očiju, sve do krvavih ruku u koje je uplašeno gledao i uzastopno ponavljao : ' Vidim svijet... Nestat ćemo... On će nas progutati! '
Ona ga je gledala, samo ga je gledala. Nije znala što da učini : dal da zove hitnu pomoć, ili da ponovo zove psihijatra... Brzo je istrčala iz sobe i za tren se pojavila s nekakvim čudnim ljekovima. ' Opet nisi popio lijek... ' rekla je i kleknula pored njega.

' Ne... Ubijaš me s time... Ja nisam lud. Nisam... ' govorio je drhtajućim glasom, gledajući u nju tako molećivo, kao da je još htio reći, nemoj molim te. Ona izvadi tabletu iz kutije i kaže : ' Ajde molim te uzmi... Meni za ljubav... Molim te. '

' Uvijek ja moram tebi za ljubav... A kada ćeš ti meni nešto napravit za ljubav, samo za ljubav...? ' reče on gledajući u pod. Tada ona prestane. Tabletica joj ispadne iz ruke, a u njega je gledala kao u duha. ' Krvariš... ' izustila je tiho. Pogledala je njegova zapešća na rukama i shvatila da se na njima nalazi duboka posjekotina koja krvari sve manje i manje.
' O moj bože! Što si to učinio! Idem pozvat hitnu! ' reče ona, plačući histerično. ' Stani... Gotovo je... Nema mi više spasa. Pođi samnom... Barem nećemo gledati kako svijet propada... ' tiho će on gledajući je zaljubljeno. U tom trenutku bilo je gotovo. Legla je pored njega i oboje su zaspali, vječno zaspali.

Sljedećeg jutra, 14.02.2007. , policija je bila u jednom napuštenom domu. Naišli su na mladi ljubavni par kako leži u kupaoni, a oko njih krv koja je izgledala kao da se namjerno razlila u oblik srca.
' Imamo mladi par, oboje su se ubili. Barem je takav izvještaj za sad. ' reče detektiv razmišljajući o tom dirljivom, možda čak i lijepom prizoru....
Iako će njihove duše zauvijek lutati daleko od boga i drugih, biti će jedno uz drugo.

Bilo je proljeće, duboko, duboko proljeće... Ali zima je još uvijek hodala zemljom i uništavala svaki cvijet koji je tek provirio na neku malu, prozirnu zraku sunca.
Miris gorke i teške bitke lutao je hladnim zrakom, zajedno sa maglom i vjetrom. Mrtvi ratnici, zaštićeni velikim plaštevima i teškim oklopima ležali su na hladnom kamenju, gledajući skamenjeno u sunce koje se probijalo kroz guste pramenove magle. Bili su mrtvi, svi osim jednoga. Taj jedan je mirno stajao pored svoga konja. Konj bijaše crn kao najcrnji ugljen, visok i tako veličanstven. Pak, ratnik isto bijaše visok i vitak donekle. Imao je blijedo lice koje je bilo ukrašeno prodornim plavim očima i urednom bradicom ispod tih simetričnih usana. Uz to, imao je par krvavih ogrebotina koje su se jedva primječivale uz takvo lice i uz dugu smeđu kosu koja je padala preko njegovog izgrebanog lakta. Iscrpljeno se popeo na konja i krenuo je prema gustoj šumi koja je izgledala kao spas ovoj kamenoj pustoši, punoj krvi i trupala hrabrih i izmućenih ratnika.
Prošao je šume, doline, rijeke i planine, sve dok za 2 dana nije stigao u svoj rodni grad koji bijaše spaljen od zlih tirana koji poraziše njegovu vojsku. Mladi ratnik stade pred raspadnuta vrata grada i pogleda svu tu vatru, sav taj pepel koji je sezao u visine i plesao zajedno s maglom i ubojitim dimom.
' Nikoga više nemamo Swaróg... ' reče mladi ratnik svome crnom konju koji je pasao i ono malo trave što je ostalo pred gradom.
Misleći kako nema više života u tom gradu, opet sjede na konja, okrene se i krene duboku u maglu ne sluteći da ga netko prati. Došao je do nekakve oštre i strme stijene koja je vodila u tamnu provaliju. Sišao je s konja, skinuo mu uzde, te ih bacio.
' Sad si slobodan. ' reče tiho.
Mladi ratnik skine mač koji mu bijaše oko pasa i baci luk i položi oštri buzdovan na jedan od kamena. Hrabro je stao na rub stijene i raširio ruke. Taman htjede ispustiti svoje umorno tijelo, ali ga prekine blagi ženski glas:
' Ne budi kukavica! Još uvijek ima nade! '
Mladi ratnik se okrene i spazi mladu djevojku u dugoj bijeloj haljini koja je tako lijepo lepršala uz taj hladni vijetar. Imala je crnu kosu i zelene oči u kojima je sjala nada.
' Ko si ti? ' zapita mladi ratnik zbunjeno.
' Ja sam ona koja te spasila od strašne gluposti! ' reče ona sa smiješkom na licu. Mladi ratnik uzvrati smiješak i vrati uzde konju, te pokupi svoj mač i oštri buzdovan.
' Spasila si me za sada... Ne mogu si oduzeti život pred takvom lijepom djevojkom. ' reče on pomalo ozbiljno, kao da namjerava opet pokušati. Ona se osmjehne, priđe mu i iznenada ga poljubi.
' Idemo odavde. ' reče ona jasno. Mladi ratnik ju zbunjeno pogleda i popusti. Oboje su se popeli na njegovog crnog konja i krenuli negdje gdje možda ima još malo nade...

...Strašne šume gora tamnih
uz miris trupla vitezova samih...
I uz krik demona i zvjeri
koji su moć zemlje ubiti htjeli...

...Dok su za slobodu svoje duše dali,
o, Anđele tih vitezova, hrabri!
Ne okreći leđa prokletoj šumi samoj,
Ne puštaj slobodu toj sudbini danoj.

Ali demoji bijašu podliji i jači,
kao tuga koja umorne duše tlači.
Zato su rane hrabrih neopisivo pekle,
a krvave suze su do zadnje kapi tekle.

I anđele...Nosio si nas krvavim rukama,
ali je nekoć lijepa šuma uvenula u mukama.
I sada je to šuma tame i straha
gdje se krvlju hrane okrutna stvorenja mraka.

Te večeri sam se popela na vrh svoje zgrade, u bijeloj spavačici i s onom crnom narukvicom koju mi je on dao prije 6 godina. Sve je bilo mirno i mrtvo, samo je vjetar zavijao kao da je oponašao moju bol. Gledala sam dolje, u duboki ponor i u slijepu prljavu ulicu. Čvrsto sam uhvatila njrgovu narukvicu i pustila svoje slabo tijelo u ponor. Najednom sam se našla dole, na hladnom i bolnom betonu. Oči su mi bile ukočene i nisam se mogla micati… Kao što nisam više čula svoje srce kako kuca. Nisam više osjetila toplinu tijela niti sam osjetila svoj vrući dah iako sam disala. Tada mi se najednom nad tim zamrzlim očima ukaže on, mladić duge crne kose. Bio je to on. Uhvatio me za ruku i najednom sam se ustala. Pogledala sam dole na beton i vidjela svoje mrtvo tijelo. Izgledala sam jezivo, blijedo i tužno.
' Mrtva sam. ' rekoh tiho, kao da nisam prvi put izustila tamo nešto.
  On me je uhvatio za ramena i rekao : ' Sada ćeš moći lutati kao ja. '
Nije mi izgledao kao da se ljuti. Uhvatio me za ruku i najednom smo oboje poletili. Bilo je to prekrasno… Gledala sam sa visine kako policija i hitna pomoć stoje pored mojega tijela, ali nije me to diralo.
Iako još sada lutam mračnim ulicama grada, zajedno sa njim, još uvijek mi u ušima odzvanja ono pitanje, onaj njegov iznevjereni pogled : KAKO SI MOGLA?

U šumi dubokoj i tihoj,
Mamila je duše slabe
Leteći kroz grane sive,
Dozivala je zalutale vitezove,
Umorne i hrabre.
Mamila je i ubijala
Strastvenim poljupcem,
A one umorne i slabe
Je ugušila u svojem
Toplom zagrljaju.
One jake je u tamu stjerala,
Poslala ih k vragu
I najednom uz puni mjesec,
Ona je nestala.
Njezin crveni veo
Stopio se sa suzama tihih zvijezda
Koje su plakale krv božju…
Njezina crna haljina
Stopila se s dubinom
Pohlepne noći i
S izgubljenim dušama koje
Je tjerala u tamu i tiho im
Uzimala živote.
Izgubljene duše i krikovi hrabrih,
Razarali su njezinu
Pohlepnu dušu…
Horde izgubljenih i krikovi jakih
Sklapali su se uz njezinu
Dušu i gušili je polako…
Sve dok se crna duša
Nije utopila u tim lijepim
Licima izgubljenih…
Njezina goreća faca
Ugasila se,
A pepeo se stopio s tihim snijegom
Koji svoj veo prosuo duboko u noći.
Njezina crna krila,
Besmrtnosti su izgubila…
Perje to prokleto,
Pretvorilo se u lišće suho
Koje je svoje slabašno tijelo
Polako spuštalo na hladnu zemlju.
Njezine blijede nježne ruke
Koje su gušile,
Razapele su se uza oštre grane
Šume tihe i tamne.
…U toj dubini mjeseca punog,
Nestala je ona.
Nestala je ubojica.
Nestala je zvijer.
Horde izgubljenih duša
Bivale su oslobođene,
A krikovi hrabrih
Ugušili su vražje srce
Uz sjećanja na zadnji
Poljubac vrući…

eh...da...boginja ljubavi...ja dajem ljubav...ali nikako da dode neko ko ce ju meni dati bar upola toliko koliko ja njemu....

Samoj sebi se bojim priznati
pogled ne mogu s tebe skinuti,
cijeli život bi te mogla gledati
i sebično te ja nikom ne dati…

I oprostit će mi Bog
što si meni sve moje molitve,
milijun godina trebala bi ja
da ti ispričam…

Što mi značiš ti,
ti si zrak što moram disat ja
da te nema ja bi umrla
volim te ja, volim te ja,
i da u isto vrijeme
na dva mjesta mogu biti ja,
s tobom bi stajala
i da u isto vrijeme
dva života
mogu živjet ja
s tobom bi živjela…

Cijeli život bi te mogla ljubiti
i svako jutro se kraj tebe buditi
milijun godina trebala bi ja,
da ti ispričam…

I da u isto vrijeme
na dva mjesta mogu biti ja,
s tobom bi stajala,
i da u isto vrijeme
dva života
mogu živjet ja
s tobom bi živjela.
Korak do neba
i sve sto mi treba
bit će tu…

Ništa više ne želim
samo ljubav da
dijelim, zauvijek…

I svako jutro s tobom
i svaki dodir
pogled tvoj…

Nisam ni znala
tako je dobro
što si moj…

Ti si najbolje
što mi se dogodilo,
ti si uz mene
kad bi tako ostalo,
ti si najbolje
što je nebo stvorilo,
ti si najbolje
što mi se dogodilo…

U zaborav tonem i zatvaram oči
Snove dozivam, nek pričaju mi priče
O Anđelu Dana i Anđelu Noći
Koji jedan na drugog kao blizanci sliče ...

Postoji tek detalj jedan mali
Po kojemu ih mogu razlikovati sama
Anđeo Noći zvjezdice na nebu pali
Svjetlost sunčevu daruje nam Anđeo Dana ...

Ponekad u sumrak ili zoru ranu
Negdje u daljini na horizontu neba
Krila im se spoje i u jednu svjetlost stanu
Duša prima znanje , koje spoznati sad treba ...

U visini mjesečina svjedočiti će svemu
Jer počesto ispratit će Anđela Noći
Sunce obasjava novu anđeosku scenu
Kojom Danji Anđeo lepršavo će proći ...

U ovoj igri nebeskoga sklada
Svi poštuju ritam neobičnih mijena
Priroda se obnavlja i postaje mlada
U kristal proziran preoblači se stijena ...

I svi pomišljamo kako Anđeo se Noćni krije
Jer od dnevne svjetlosti naizgled on bježi
Na suprotnoj strani svijeta sa Mjesecom bdije
U zvjezdanoj prašini sav radostan leži ...

Kad na našoj strani svijeta noć tiho dolazi
Nekoga sa druge strane obasjava novi dan
Anđeo Dana na sunašce toplo pazi
Prekida od zaborava isprepleteni san ...

Kako li je teško odrastao biti
Napustiti sve svoje maštarije razne
Zbog ozbiljnosti noćima suze slane liti
Osjećati život kao dio kazne ...

Tako koračaju mnogi pored mene
Čak se ni djetinjstva ne žele prisjetiti
Duše otvrdnule kao kamen stijene
Jer sjećanje bi moglo srce oštetiti ...

A u meni živi bajkovito društvance
Kao da Andersen po labirintu skita
Za one budne i sanjive pospance
Propitkuje, zapitkuje pa glasno upita ...

Kakvo je to vrijeme među ljude došlo
Očevi i majke zaboravili su pričat priče
Djetinjstvo nečije u trenutku je prošlo
Još oči ne sklopismo, a danje svjetlo sviće ...

Sve podređeno je nekim ratobornim igrama
Kao omamljeni dimom svi prate ekran
Dječica ne nalikuju bezbrižnim čigrama
Zatvoreni u sobama ne žele ići van ...

U čarobnu šumu sakupljati žirove
Plesti lančiće od poljskoga cvijeća
Novci ispunjavaju sve dječje hirove
U pogledima tupim ne stanuje sreća ...

Samo malen odsjaj i mašta se pokreće
Iz čarobne svjetiljke, gle raznobojna bića
Jedrenjak zvjezdani leptira susreće
Ispisuje se perom jedna nova priča ...

Kako li je teško odrastao biti
Napustiti sve svoje maštarije razne
A ja svoje unutarnje dijete ne želim kriti
Jer još živi i daruje mi zagrljaje mazne ...

Vijetar te donio u moj život onih dana kad sam mislila da više neću moći... kada sam tražila pogledom punim straha rame koje će me utješiti,saslušati,dati mi malo razumijevanja... Samo sam tražila nekog za razgovor.
Iskreno,nisan očekivala nikoga. Nikom se nisan nadala jer izgubila sam u jednom trenu sve šta mi je vridno bilo. Osjetila san grčenje srca. Mislila san da će me i ono izdati, da više neće moći...
Bila san izgubljena,nesigurna i razočarana,od svih odbačena,sa očima punim pijeska kojeg su drugi nemilosrdno bacali meni u oči...
A ti...
Ti vesel i nasmijan,pun života,ambiciozan,pametan i drag,jednostavan,a opet tako drukčiji od drugih.
Kad mi se izmicalo tlo pod nogama...,u zadnji čas si došao i pružio mi svoju ruku,svoje rame,svoj zagrljaj,mirnu luku...
Tebi sam satima neumorno pričala i poklanjala ti svoje tajne. Podijelila sa tobom svoju bol. Razumio si me... i nisi me samo razumio,ti si me prihvatio.Ti si me zavolio baš takvu kakva sam bila,cura s puno mana
Slušala sam tvoje priče. Pričao si mi tako nježno,s ljubavlju...
Tada sam tražila samo osobu koja ce me razumjet,pokušati shvatit,a dobila sam tebe!!
Činis me sretnom,pored tebe osmijeh ne silazi. Ljubavi, ti činiš me sigurnom,sada znam da nisam sama jer postoji netko kome sam jako draga,netko tko misli na mene i brine se za mene.Moja si potpora i snaga.Vratio si mi vjeru u zivot.Učiš me živjeti,učiš me voljeti,učiš me boriti se.Ti se trudiš,ti me cijeniš,ti mi pokazuješ da nisam bezvrijedna,da nisam beznačajna... Sada na život gledam očima punim tebe!!
Hvala ti!!
Ti si moj anđeo čuvar!!
Čuvaj me...




Hej,tebe ne bih mijenjala,to nije prazan stih.
Ja te ne bih mjenjala za deset najboljih
Jer ništa mi ne može tebe zamijeniti.
Tebe ne bih mijenjala da daju cijeli svijet
Jer od sveg na svijetu tom ti si najvredniji i sve što želim to si TI!!

Na svijetu tom ništa mi ne treba jer da te nema umrla bih..

Anđeli, polako, na svojim krilima nose
žrtve života. Đavoli, makar i oni mali se raduju.
Ovo je njihov sat.
Spuštaju noć. I anđeli i đavoli zajedno.
Spuštaju je na svojim krilima, repovima...
Spuštaju je sa ponosom.
Ne očekuju pljesak, ne očekuju uzvike,
ali se nadaju nečemu...
Nadaju se ljubavi...
Ljubav počinje uveče. Dok se svjetla ugase.
Dok nestane vidljivog života. Dok se sve promjeni.
Ljubav tek tada nastupa na scenu.
Naizgled tako nevina, naivna i krhka,
u duši, ako je ima uopće, je sve, ne naivna,
sve, ne krhka, sve, ne nevina.
Ona je jaka, čelična.... Ali ne podla. Ne loša.
Ne!
Ljubav jeste dijelom i krhka, i naivna i nevina, djelom i čudna, možda malo
podla...
Ali, ljubav je i ono što veže sve. Ljubav je... neobjašnjiva...
I sada, dok se cijeli svijet polako, neprimjetno ruši,
sada dok prolazi vrijeme sretnih i nasmijanih ljudi.
Sada volim te... dok kiše padaju, snjegovi klize,
sunce blješti...
Ja te volim... Iako sam više nego ikada sama, usamljena i tužna...

Tuga, iako više puta skinuta s mog lica,
često me pratila, čak i onda kada želim da budem sretna
i ponosna barem na to što imam.
U samo jednoj sekundi je nestala.
Jedan skriveni smješak praćen je tvojim pozdravom,
tvojom porukom, i nekoliko minuta provedenih stobom.
Ne znam zašto, ali čim te vidim,
poželim da u zemlju propadnem, a da opet
budem tu, da pričam s tobom, da budemo sami...
Ma, šta ja ovo pričam?! Za tebe
sam ja samo lutka, bez duše, bez srca.
Ti si meni nešto puno više.
Ali ja s tim ne mislim pokvariti sreću.
Ne pada mi na pamet da prekinem nešto
lijepo, što se vrlo rijetko događaaaa...

Kristalno jasna slika moje crnine prelila se preko zamagljena ogledala. Vrisnula sam. Ogledalo se razbilo u tisuću majušnih krhotina. Pogledala sam svoje djelo. Napokon sam shvatila. Ležala sam tamo na dnu, razbijene duše, slomljenih komadića prošlosti. Pridignuh se. Oči zabljesnu tamnim sjajem podvojenosti i svjesnosti. Grimizne usne šapnuše nečije ime. Nije bilo njegovo. Shvatila sam. Više nikada neću voljeti.
Shvatila sam da ponovo živim. Shvatila sam da sam mrtva. Bila sam sve ono što sam željela biti. Bila sam sve što su priče mogle napričati. Sve, samo anđeo ne...

Budi uvijek blizu, ne ostavljaj me,
svojim budnim okom pazi na mene.
brani me od tuge, životnih teškoća,
zlobne okoline, nedaća i zloća.

Budi uvijek blizu, za ruku me primi,
snažno me zagrli, k sebi me privini.
Budi mi utjeha, budi moje sve
I kad život prođe, ne ostavljaj me.

Obriši mi suze, na licu mi smijeh donesi
na oblake, među zvijezde, na krilima
me ponesi. Nauči me što je
život, što radost, a što san.

Budi uvijek blizu,
uljepšaj mi svaki dan.
I kad život novu stranicu okrene
budi uvijek blizu

budi blizu mene.

Bojim se da ce me jednom ,
tvoje rijeci u srcu zaboljeti...

Bojim se da ce tvoja ljubav,
jednoga dana prestati...
da ce samo nestati...

Bojim se da ce u tvoj zivot,
ponovno ulutati...ona..

Ona..koje sam se uvijek najvise bojala..
ona.. koja je nekoc bila tvoje sve...

Bojim se da ti ovo sad sto imamo,
sutra mozda nece nista ni znaciti..

Bojim se, da ces zaboraviti,
okus mojih usana...
da mi vise ni ime neces pamtiti...

Bojim se ,da cu ostati ponovno sama....

Bojim se da cu ponovno uplakana
docekivati dan...

Bojim se boli...
Ne zelim ponovno patiti..
Bojim se da ce ove rijeci ljubaVI,
samo vjetar izbrisati...
da nece ostaviti ni trag, na srcu tvom...

Bojim se, da ce doci dan,
da ces samo zalupiti vratima...

Da ces otici..da me se vise nikad
neces ni sjetiti....

Usao si u moj zivot...poput neocekivanog vjetra...Donio radost i smisao mojim danima..
Ti si za mene uvijek biti nesto posebno..Trudis se od prvog dana da budem voljena...Trudis se da samo
osmjeh vidis na mojim usnama...Znam da mi nikad neces nanijeti suze ni bol...
Jer ti nisi kao on....On koji me toliko bio povrijedio...Toliko mi tuge bio ,samo dao..
Krenula sam bila s tobom, iako nista tad u meni nije pripadalo tebi...
Sve je pocelo polako...mozda cak i bezsmisleno...Svaki dan sam ti ponavljala iznova,
da jos volim njega...Tebi nikad nisam davala nadu,da cu ikad nesto vise prema tebi poceti
osjecati...Mislila sam, da je to nemoguce...Mozda si i ti to mislio...Znam da ti je u nekim trenutcima
dolazilo da odes..Da samo odustanes od svega..Ali nisi, ostao si...Bio si uporan..Znam da te je bolio osjecaj kad si me ljubio, da ja jos mislim na drugoga...volio si me..Pokazivao si mi to iz dana u dan...
...Svatko drugi na mjestu tvom..bi vec odavno otisao...
Ali ne ti i dalje si mi ,brisao suze..Bio si tu, kad mi je trebao netko..Netko da me zagrli,kad mi je hladno.
Netko ,da me podigne ako padnem..Malo po malo...Rodili su se osjecaji, nesto u meni...sto rijecima se nemoze opisati...nesto sto srce naziva Ljubavlju...pocela sam zivjeti za tvoj poljubac..Nisam vise toliko mislila na njega.Bilo mi je dosta vise onih suza, neprospavanih noci i onih tuznih pjesmica.Bilo mi je dosta toga..Zeljela sam samo biti sretna.Pokazao si mi pravi put.Pokazao si mi kako da krenem dalje,
kako da okrenem u zivotu novu stranicu..
Pokazao si mi da prava ljubav,ipak postoji.Da to nije nesto sto samo gledamo na televiziji, u serijama..
Naucio si me,da nema smisla tragati..za necim sto je izgubljeno,za necim sto se samo proslost naziva.
Sto se nikada vise vratiti nece..Sad onu ljubav, vise ne gledam kao moju prvu ljubav...Vec kao neku djecju, iluziju..moj neostvareni san...
Neki film, koji sam si bila stvorila u masti...nesto sto ne postoji...Uz tebe sam otkrila sto je to prava
ljubav...sto je pravi smisao te rijeci...Zelim ti pruziti sve...Jer ti i jesi u mom zivotu sve...
Ne zelim da ovo potraje....Zelim da ovo nikada, ne prestane...
Jer napokon mogu reci da volim nekoga..i da sam voljena....

Ljubavi moja Volim te...
i jos jedanput,Hvala ti za sve...

Ti si mi sve sto imam, ¸
volim te srcem svim,
ti si mi sve sto snivam,
zbog tebe postojim!!!

********************

Ti si najvece blago ovoga
svijeta, a ja sam najbogatija
na svijetu,
jer si ti pored mene!!!!!

***********************

Ti si svjetlost u tami zivota,
ti si u mojoj glazbi jedina nota,
ti si beskrajna tema
za moje sne,
ti si moj zivot
.. i moje sve!

***************************

Tisucu rijeci je previse,
jedna je premalo,
ali dvije rijeci govore sve: VOLIM TE.

*****************************

Trebas mi...
da ti pruzim ono cega sam puna:
paznju, njeznost, ljubav, poljupce, srecu...
cekam i cuvat cu sve
ovo za tebe,
jer znam da to zasluzujes!

*****************************

Vazno je samo da negdje postojis...
da postojis i da me volis,
vazno je da smo tu
.. ispod istog neba ..
i da si uz mene kada mi to treba.

*****************************

Volim te - kao skitnica daljine,
volim te - kao sanjar snove,
volim te - kao zora sunce,
volim te - kao pjesnik kise,
reci jel te netko volio vise?

******************************

Vrijeme je predugo
..za one koji cekaju,
a prekratko za one koji vole!!!

******************************

Zaslijepi mi vid - opet cu te gledati,
oduzmi mi sluh - opet cu te slusati,
rani mi srce - opet cu te voljeti!

*******************************


Zvijezde mogu pasti,
sunce moze nestati,
ali te voljeti necu prestat.
Mogu pasti planine i stati rijeke,
ali ce te moje srce voljeti u vijeke.

********************************

Mozda jednom krenem drugim putem,
mozda tamo upoznam mir i srecu,
ali znam da nikad poput tebe nikog
upoznati necu.

*******************

Ako me volis,ne reci nikome.
Ako me zelis,ne daj me nikome.
Ako me ljubis,ljubi me vječno.
Ako ni jedno od toga nije,
vrati mi srce i oprosteno ti je.


*********************


ako me zaboravis ne zaboravi
da zaboravljeni nikada ne zaboravljaju
one koji su ih zaboravili....

**********************


Jednom u zivotu otkrijes nekog ko ce biti uz tebe,
ko te voli zbog onog sto jesi...
Jednom u zivotu ako si sretan kad nađes nekog kao
sto sam ja pronasla tebe...!


************************

Jednom u zivotu otkrijes nekog ko ce biti uz tebe,
ko te voli zbog onog sto jesi...
Jednom u zivotu budes ovako sretan
kad nadjes nekog kao
sto sam ja pronasla tebe...!

ovo je posveceno mom decku...Ivanu....volim ga vise od zivota....odkad sam sa njim....zivot kao da se promjenio....

                                                     .....VOLIM TE, BEBO.......

K'o vrabac kišu predosetim
sapliće zivot da me podseti
da skoro će kraj,da je šareni zmaj
jači od konca mog srećnog detinjstva.

I ne bih nikad rekao frka
u praznom džepu kad zbuni se ruka
samo ti trepni kao da me razumeš
i cjela priča imat će smisla.

Ne boli me kad se drugi nasmeju
šta oni znaju sem da laju i puze
ali me boli kad nemaš ideju
šta da mi šapnes kada naviru suze.

Boli me žulj u čizmi ludih skitnica
boli me muk svih onih napuštenih ružnih ulica
bole me rane koje samom sebi napravim
al' nekako najviše me boliš ti.

U gradu što se nikad neće zvati mojim
previše mislim, dakle jedva da postojim
makar me slaži da me stvarno razumeš
kad dirnem zvekir na grudima tvojim.

Ne boli me ni kad se drugi nasmeju
šta oni znaju sem da laju i puze
ali me boli kad nemaš ideju
šta da mi kažeš kada naviru suze.

Boli me žulj u čizmi ludih skitnica
boli me muk svih onih napuštenih ružnih ulica
bole me rane koje samom sebi napravim
al' nekako najviše me boliš ti...